IZBRISANI ŽIVOTI

Emina Đelilović – Kevrić je autorica koja u svijet književnosti ulazi zbirkom poezije „Ovaj put bez historije“, koja je objavljena 2016. godine u izdavačkoj kući „Dobra knjiga“. Nakon nekoliko godina pauze (u periodu koji imenujem pauzom Emina je objavljivala poeziju i tekstove u mnogobrojnim bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima) Đelilović – Kevrić piše zbirku priča koja će uskoro ugledati svjetlo dana.

Zbirka priča nosi naziv “Izbrisani životi“ i podijeljena je u četiri poglavlja, i to: „Sfinga koja me ništa nije pitala“, „Homo ludens“, „Nesvakidašnji planovi“ i „Nepodnošljiva težina postojanja.“ Sama zbirka zahtijeva i sociološki, odnosno kulturno-politički pristup, jer se logika njena objavljivanja i recepcije ne može shvatiti bez razumijevanja zahtjeva aktualne kulturne politike. „Izbrisani životi“ je zbirka priča koja ne samo da na uspješan način na jezičkom nivou građe razrješava odnos realnog svijeta i svijeta teksta, nego i oslikava stanje jednog naroda, njegovu kulturu i mentalitet.

Dok čitamo priče, čini nam se da niko drugi nije tako dobro razumio ljude koji žive u Bosni i Hercegovini kao Emina Đelilović – Kevrić. Ona ih ne osuđuje, niti ismijava, samo o njima priča zgodne priče. Emina dakako nije moralist, ali je u svojim pričama jako precizna u oslikavanju bosanskohercegovačkog karaktera.

Andrea Lešić piše da „Po Bahtinu, mi živimo u antropocentričnom svijetu, i uvijek tražimo da naša sopstvena slika bude reflektovana nazad prema nama; zahtijevamo da ta reflektovana slika ima veze sa nezavršenim, zbunjujućim, stvarnim istorijskim svijetom u kome živimo i našom ulogom u njemu. I dobra književnost igra ulogu sličnu ulozi okeana u Lemovom romanu Solaris: stvara slike koje rekreiraju naše najdublje strahove, krivnju, strasti i žudnje, suočava nas sa svijetom u kome živimo i koji ponekad odbijamo da vidimo. I uprkos tome što Bart nije vjerovao da nam književni likovi mogu puno toga otkriti o našoj ljudskosti, on je ipak vjerovao u potrebu da ispitamo našu poziciju u svijetu i da istorijskim i društvenim odnosima u kojima se nalazimo pristupamo sa osjećajem odgovornosti. Ovo je u velikoj mjeri rezultat ranog Sartrovog utjecaja na Barta, ali je ipak stav koji je Bart zadržao kroz cijeli svoj život. Taj osjećaj istorijske i društvene odgovornosti jeste još jedna ideja koju su Bart i Bahtin dijelili; i pitanje odgovornosti u govoru i pisanju činilo je jedan njen veliki dio.“ (Lešić, 2011:156, 147) Emina Đelilović – Kevrić također dijeli iste osjećaje društvene odgovornosti, a to ćemo vidjeti ako izvršimo usporedbu književnih likova koje je Emina opisivala u pričama i samih radnji priča. Naprimjer u priči „Kratka porodična historija“ ili u priči „Mjesečina“ ili „Đavolje dijete“. U glavnom liku, Anti je prikazana sva apsurdnost i grotesknost politike jednog perioda. Ovdje vidimo da (anti)junak postaje i svjedokom povijesti i njenih neprestanih mijena, povijesti koja se kontinuirano nevjerovatno pretvara u stvarnost, i to na štetu malih običnih ljudi, baš ovakvih poput Ante. Slična situacija je i s ostalim pričama u zbirci.

U središte pripovijedanja Đelilović – Kevrić stavlja običnog čovjeka u kojem ona vidi unutrašnju ljepotu koja se često krije iza nepristupačne vanjštine. Nesvakidašnji likovi odudaraju od stereotipa, oni često u svome okruženju bivaju ismijani ali istodobno su u svom svijetu slobodni od predrasuda, društvenih normi i zakona materijalizma, poput likova u priči „Zlatna ribica“.

„Eno je! Eno zlatne ribice!

Zatrčala se i nestala u vrtlogu mrtvih riba. Potrčao sam i zastao. Otvorio oči. Ispred mene je zasjala jaka svjetlost. Mariju je progutala velika riba. Iz dubine sam čuo njenu molitvu. Bila je spašena. Poštovao sam njenu slobodu. To je sve što je željela.“

Ako iz zbirke „Izbrisani životi“ pročitamo samo priče „Mačak Dimitrij“ ili „Snovi Pere Lavande“ vidjet ćemo da Eminino rezovanje svijeta ne odmiče daleko od stava da je humorom lakše prebroditi mukom obilježene zemaljske dane. Priče u zbirci jesu kako sam već ranije kazala svojevrsna hronologija u kojoj se ogledaju prizori iz života. Ali isto tako poimanje života ili u dvije navedene priče, poimanje humora, ide do te mjere da se sve pretvara u apsurd.

„Je li gotova priča? Jesi li se odlučila za kraj?

Ne, nisam još.

Šta toliko razmišljaš!? Ne mora ni da krepa. Prestani toliko jesti, vidi gluho je doba noći. Prejest ćeš se.

Pa da, Dimitrij se jednostavno prejeo. Prejeo života.“

U pričama „Smrt u Marseju“ i „Nesvakidašnji plan Davuda Zahirovića“ čitateljima je servirana promišljena konceptualnost, višestrukost glasova, miješanje konteksta, erudicija i veličanstveni stil. Likove upoznajemo na jedan Emini svojstven način: malo nas vraćaju radnjom unatrag pa zatim u budućnost, bez nekog na tekstu vidljivoga traga. U svakom novom ulomku nalazimo se u novom promišljanju.

Sklonost prenošenju motiva i tema kao i njihovo ponovno pisanje u kojem im se pridaje novi značaj, je obilježje književnog puta zbirke priča „Izbrisani životi“, Emine Đelilović – Kevrić. Ona se okreće poetizaciji stvarnosti i svakodnevnice, ostavljajući istovremeno više prostora životnoj radosti i onome što poznajemo kao pravi humor, bosanskohercegovački.

Sposobnost kojom Emina Đelilović – Kevrić eksperimentira sa tekstom je ravna sposobnosti kojom se ističu veliki književni pričaoci priča. To je sposobnost promatranja, zapažanja, ali i suosjećanja s ljudima oko sebe i uživljavanja u uloge onih koji su im dotad bili strani te prenošenje zapažanja na papir, bez gubitka prvotnog osjećaja i osjetilnog efekta kojim je iskustvo svjedočenja bilo popraćeno. Vlastita proživljena iskustva, ali i odslušane anegdote o događajima što ih drugi ljudi proživljavaše Emini je ulazila u krv, tamo se otapala i u struji riječi vraćala se u život, u obliku priča. Sa svakom pričom iz zbirke „Izbrisani životi“ koju pročitamo postajemo ovisni o Emininom načinu da pisanjem zrcali posebnosti sredine u kojoj se kretala.

Kafka je kazao da je svako pisanje ustvari juriš na granicu. Shodno tome možemo kazati da se domet, vrijednost i značaj jednog pisca mogu mjeriti veoma značajnim parametrom. Dakle, ne samo do kakvih novih govora i čitalačkih odgovora može dovesti pisac i njegovo djelo nego je, takođe, isto toliko značajno, naročito u okvirima svjetske književnosti gde je metoda čitanja komparativna, do kakvih novih čitanja pisac može dovesti u čitalačkim odgovorima i koja nova poređenja može njegovo djelo izdržati u svjetskim relacijama. Kada je riječ Emini Đelilović – Kevrić, njegova zbirka priča „Izbrisani životi“ može izdržati poređenja i uvijek dati nove čitalačke odgovore, te stoga je rado preporučujem za štampanje i čitanje.

Mr. sc. Emina Selimović