Sarajevski rulet 2

A sve se ovo dešava krajem marta 1992. godine u Sarajevu, u bazi Specijalne jedinice policije Ministarstva za unutrašnje poslove Republike Bosne i Hercegovine.

U sobi smo nas četvorica: Bukva Milovan, Srbin, majstor karatea, rezervni policajac. Vikić ga je doveo u jedinicu kao ličnog vozača. Prijatelji su iz kluba karatea. Krupan, ćelav, simpatičan, veseo, vješt momak. I prije je dolazio u jedinicu i prihvaćen je u njoj. Mnogi specijalci su srdačni s njim. Popularnost je stekao kada je ponudio da za 100 DM bude živa meta za probu pancira. Proizvođač, američka firma, nudila je milion dolara ako pancir ne zadrži metak.

On je htio da ga obuče pa da probamo:

– Za jednu jedinu rupu zaraditi milion dolara, pa to nema nigdje. Hajde, gađajte!

Zoran Čergar, Hrvat iz mješovitog, srpsko-hrvatskog, braka, moj zamjenik, visok, atletski građen, majstor karatea, profesor fizičkog, mangup, žestok momak. Odan prijateljima, omiljen među specijalcima. Tražio je od Buleta 100 DM da on puca u njega. Tako bi Bule imao nesvakidašnju priliku da “dobije metak” od Zoke. Tačno u pancir, u visini srca, u keramičku ploču. Bez greške. Bio bi to precizan pogodak:

– Sto “mara” na sunce! Nema ništa džabe!

Repija Miodrag, Srbin, rođen u Sarajevu, odrastao na Bentbaši i naučio plivati na Miljacki. Niskog rasta, nabijen mišićima, plav, rijetke brade, majstor karatea, komandir voda za specijalna dejstva, odličan specijalac, Vikićev kolega sa studija. Zajedno su “bubali” anatomiju, trenirali u karate klubu, pili, skijali se. Vikić ga je doveo u Specijalnu i namijenio mu mjesto komandira.

Ko zna koju noć provodim u bazi, s njima, umjesto da sam kod kuće sa ženom. A bio bih, da me nisu pozvali pejdžerom. Poruka na minijaturnom ekranu bila je jasna:

– Odmah u bazu!!!