MIRISI, ZLATO I TAMJAN

Ako postoji naše poslijeratno pokoljenje malodušnika, onda je pripovjedač Novakova romana Mirisi, zlato i tamjan njezin pravi predstavnik jer on više ne vjeruje ni u što, pa ni u to da Madona može umrijeti. Prijelazno mu se stanje objavljuje kao beznadno nepromjenjivo, i ne preostaje mu drugo nego da se spasi završnim udarnim sarkazmom: U raju smo. I to je sada vječnost. Da je pisao na nekom od velikih jezika bio bi svjetski poznat zbog svoje duboko proumljene i književno dojmljivo izražene skepse prema apsolutiziranim vrijednostima koje sputavaju čovjeka. Usporedimo li na primjer njegov Izgubljeni zavičaj s poetskim romanom Czeslawa Mitosza U dolini rijeke Isse, uvjerit ćemo se da Novak ni u čemu ne mora ustuknuti pred cijenjenim poljskim nobelovcem.