PREDAJA

Mehmed Begić se rijetko poziva na stihove drugih pjesnika, a puno češće na muzički song ili glas nekog pjevača. ‘Pjesme iz sobe’ naslov je jedne njegove zbirke koji se, zapravo, referira na drugi album Leonarda Cohena istog naziva, Songs from a Room.

U sjeni Begićevih stihova pojavljuje se neimenovana žena. Ona. Kad čitam njegove pjesme, uvijek je vidim kao onu čuvenu djevojku koja se pojavljuje na fotografiji s albuma ‘Songs from a Room’; sjedi u dnu sjenovite mediteranske sobe, nasmijana se nadnosi nad stolom ispred sebe, kao za starim klavirom, s prstima na tipkovnici pisaće mašine.

John Cage tvrdi da je teško slušati muziku koja nam je poznata; sjećanje čini da smo svjesni šta će se u pjesmi dogoditi sljedeće. Ta predvidivost ne dopušta nam da se prepustimo i da istu kompoziciju doživimo kao prvi put. Ili da je uopće doživimo. Nekada se to ipak dogodi, kaže Cage, i tada učestvujemo u čudesnom.

Mislim da se upravo to čudesno događa s Begićevim kompozicijama.

Semezdin Mehmedinović, iz pogovora Nesvrstanim pjesmama.