Opis
Othranio me crni rudarski hljeb sa sedam kora i s okusom čokolade – jednom mjesečno. Plata nikad nije bila velika, ali očevo rudarsko srce jeste. Njegove tvrde ruke koje su nama, djeci, o svakoj plati donosile čokoladu i tu neprolaznu dječju radost ne mogu zaboraviti. Te ruke su nas učile kako da mjerimo vrijeme: koliko čokolada, toliko mjeseci. Tako smo odrasli.
Ni požutjela slika moje porodice u očevom novčaniku ne može izblijedjeti iz mog pamćenja. Ona me prva podstakla na razmišljanje o očevom pozivu, o strašnoj jamskoj tami, o tom crnom zlatu koje nas grije. I hrani.
Da li svi rudari nose u svom novčaniku kćeri i sinove na slici? Misle li svi na povratak kao na nešto nesigurno i nepoznato? Da li kod svih važi ono duboko ljudsko: kome možeš – pomaži, kome ne možeš – ne odmaži!? Otkud toliko topline i želje za srećom u njihovom pozdravu?…
Recenzije
Još nema recenzija.